Branitelj

Evo jedan tekst iz vremena kada sam i sam bio sudionik pokušaja mijenjanja ovoga društva.
Očito smo ja i društvo oko mene previše računali na svoje snage,
kolikogod se kleli u Onoga po kome sve jest, i o kome sve ovisi.

Vjerujem da g. Zoran Vukman neće zamjeriti na ovom prepisivanju.

Datum 08.12.2011.

Bezbroj puta smo čuli frazu kako su katolici u ovoj zemlji osamdesetpostotna većina. Kad je ponavljaju neki katolici kao činjenicu na koju bi se trebali pozivati, nisu svjesni da izriču osudu samim katolicima. Jer ako si apsolutna većina, a domovina ti je u blatu nemorala, onda moraš biti najodgovorniji. Ili si zakazao, ili brojke govore nešto drugo: da su katolici samo prividna većina, a zapravo su manjina. Nije to opravdanje, niti izmicanje odgovornosti. Nije sam katolicizam promašaj, nego to što mnogi koji se tako deklariraju ne žive svoju vjeru kao nešto sudbonosno i stvarno. Zato je bolje šutjeti i ne hvaliti se da smo većina, jer ako nam je to jedini argument, onda samo pokazujemo svoju nemoć!

Ima još jedna zamka u koju upadaju oni koji se pozivaju na statističku premoć. Daju samoj statistici previše značaja. Jedan čovjek sa svojim uvjerenjem nije stvar ni postotka ni promila. On je jedan i jedinstven. Bogu je bio dovoljan jedan čovjek da pokrene nešto. Ne da bi svoju subraću omalovažio, nego da bi ih kao pojedinac pokrenuo. Statistički, nikada ni u jednom vremenu i epohi, ni u jednoj vjeri i društvu, nisu bili u većini ljudi posve okrenuti Bogu, što ne znači da ne bi mogli biti. No ljudska je narav takva i povijest čovječanstva je povijest nesreće i grijeha, pa su uvijek bili potrebni pojedinci ili više njih naročita duha da pokrenu svoju braću na nešto Božje i veliko. Povijest spasenja čine veliki ljudi, veliki proroci, patrijarsi i pravednici. Po njima se i narodi diče, po njima su i narodi hodali Božjom stazom. Kad bi statistički gledali, ne samo koliko je iskrenih vjernika u jednom selu i gradu nego i u narodu, loše bi se proveli. I Abrahamu bi s Jahvom bilo teško „pregovarati" da mu u bilo kojem današnjem gradu nađe ne deset, nego i jednoga pravednika! Zato statistika u povijesti spasenja ne vrijedi ništa. Ona o nama, zapravo, ništa ne govori, osim da je masa uvijek masa, zavodljiva na putu kroz pustinju, povodljiva i nestalna, da narod treba voditi i odgajati.

Protekli su izbori pokazali kako katolici još uvijek nisu svjesni da su duhovno, i po svom društvenom statusu, i po tretmanu, medija i svijeta, debela manjina koja se tješi da ima iza sebe većinu od osamdeset posto! Kakvo samozavaravanje! A kad se jedan nađe na čistini, udaren od svih legija „otvorenog društva", ismijan od medija, odbačen na poslu, pritisnut križem, onda odjednom počne spoznavati vlastitu samoću, kao da se nalazi usred nekog zatamnjenog svijeta gdje sunce grije samo one koji ustaju protiv Boga, a one Božje njihova preplašena i malobrojna subraća tek hrabre u hodnicima katakombi. Prihvatimo križ da smo znak osporavani svaki put kad svjedočimo Krista, i da je bez prstohvata soli jelo bljutavo. Pa budimo za Hrvatsku barem taj prstohvat soli...nanovo probuđeni i obnovljeni.

Autoru možete pisati na zoran.vukman@yahoo.com

Oznake: vjera, ljubav, nacija

Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.


Mt 13, 1-23

Iziđe sijač sijati.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:
»Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«

I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.

Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Oznake: vjera, ljubav

Od 2000-te naovamo polako se gasi iskra ponosa i slave, koja je trebala biti ražarena do kritične mase kada je ništa više nebi moglo ugasiti. Nažalost dobro uhodana i raspoređena ekipa /i neočišćena, kada je to trebalo/, dobro zna što radi... Francisković, Bujanec, Šimunić..., ovih dana, a s druge strane i ranijih godina, Mesić, Sanader i mnogi drugi..., a žabe se samo polako griju. Ili ne ipak, možda je ovo lonac kipuće vode iz kojega je vrijeme da iskočimo i kažemo 'Dosta! I da zaista budemo 'Za dom spremni'.

A ekipi kojoj to smeta poručujem: Ukoliko želite zaista neutralizirati ovaj pozdrav, onda ga ignorirajte i legalizirajte, da vam on ne bude stalna crvena krpa. Ali ne on vama treba upravo u kontekstu u kome ga vi vidite odnosno čujete, jer zlo je u ušima onoga koji sluša, ne onog koji to izgovara, jer za najveći dio hrvatske populacije on je samo domoljubni pozdrav i ništa više, svaka daljnja elaboracija je suvišna.
Ili mislite da daljnjom mobilizacijom i iskušavanjem strpljivosti hrvatskog puka, mislite pokupiti neke poene za sebe. Nešto mi govori da samo nastavite tako...

A hrvatskom narodu preporučujem:

Ef 6, 10-17
10Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. 11Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. 12Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. 13Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. 14Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, 15potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! 16U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. 17Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.

i

Molitvena mreža mladih poziva te u duhovni boj

Referendum 'U ime obitelji', samo je zakašnjeli odgovor na agresiju i ofenzivu u ratu, koji protuobiteljski svjetonazor vodi protiv obitelji i čovjeka općenito, te su sada su jako osupnuti i iznenađeni kada im se netko usudio suprotstaviti. Ovdje se ne radi o ograničenju nečijih prava, što se stalno papagajski ponavlja, odnosno bolje rečeno, ima veze sa ograničavanjem prava onih koji žele živjeti po zakonu Božjem, ako je to njihov izbor. Mislimo da je bilo dovoljno obzira i povlačenja, te da stvari treba nazivati pravim imenom.

Vrijeme je da mi kršćani-katolici izađemo iz mišjih rupa, iz katakombi svojih duša, jer sve što nam se događa na opće društvenom, duhovnom i materijalno-financijskom području, rezultat je naše mlakosti i nesvjedočenja, neživljenja svoje vjere i sada se nemojmo čuditi što beremo plodove svoje nevjere.

Neprijatelji Boga, čovjeka i obitelji nalaze svoje argumente u umjetno formiranoj slici današnje obitelji, punoj neodgoja, rastava, nasilja u braku, nasilja među mlađom populacijom. Ovo se na perfidan način potiče i preuveličava upravo stoga da se dobiju argumenti kako je normalna obitelj preživjeli anakronizam, kako bi oni lakše ponudili svoja riješenja odgoja i obrazovanja.

Tragika čitave priče jest, da svega toga ima u našem društvu i našim obiteljima, a to je kao što je već rečeno rezultat naše neaktivnosti, ali zato smišljene aktivnosti druge strane. I sada kada su poremećeni u svome miru razaranja društva i obitelji kao temeljne jedinke toga društva, ništa im nije jasno, a cilj im je još daleko i orah je tvrđi nego što su računali.

I zato se prijatelji moji dragi potrudimo da oni taj cilj ne postignu nikada, samo o nama ovisi.

Sjetite se Knjige o sucima 7,1-8

Urani Jerubaal, to jest Gideon, i sav narod bijaše s njim i utabori se kod En-Haroda; a tabor Midjanaca nalazio se na sjeveru od njegova, podno brijega More, u dolini. 2Tada Jahve reče Gideonu: "Previše je naroda s tobom a da bih predao Midjance u njegove ruke. Izrael bi se mogao pohvaliti i reći: 'Vlastita me ruka izbavila.' 3Zato oglasi da narod čuje: 'Tko se boji i strahuje, neka se vrati.'" Gideon ih iskuša. Dvadeset i dvije tisuće ljudi iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisuća.
4Jahve reče Gideonu: "Još je previše naroda. Povedi ih na vodu i ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: 'Neka ide s tobom', taj će s tobom ići. A za koga ti kažem: 'Neka ne ide s tobom', taj neće ići." 5Gideon povede narod na vodu i Jahve mu reče: "Koji bude laptao vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga na stranu. Koji klekne da pije, odvoji ga na drugu stranu." 6Onih koji su laptali vodu jezikom - prinoseći vodu rukom k ustima - bijaše tri stotine, a sav je ostali narod kleknuo da pije. 7Tad Jahve reče Gideonu: "Sa one tri stotine ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti i predat ću Midjance u vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući." 8Gideon tad naloži narodu da mu preda opskrbu i rogove, a onda otpusti Izraelce da ide svaki svome šatoru; zadrža samo one tri stotine.
A midjanski se tabor prostirao niže njega u dolini.

Prilog za ustavnost referendumskog pitanja 'U ime obitelji'
Ili pismo Ustavnom sudu

Po čemu je pravo manjine nadređeno pravu većine, ako ta manjina sadržajno nije ni u čemu uskraćena u konzumaciji svojih prava, svog načina života, svoga svjetonazora. Osim možda da remeti tradicijski red stvari iz čistog inata, te da potpuno poništi ono što još uvijek poznajemo pod pojmom obitelji.

Možda neke tradicije ne moraju uvijek biti ispravne i za svakoga pravedne, možda čak suprotno, ali u ovom slučaju, vratimo se na počelo. Neki pojmovi, stvari, ne trebaju svoje dokazivanje i nisu izvedeni iz nečeg drugog: muško, žensko, dijete, otac, majka, obitelj, su samorazumljivi pojmovi po sebi i u bitku su svega, svrha su i cilj, a ne sredstvo.

Iz ovih razloga, možda bi i pojam obitelji trebalo zaštiti kroz ustav i definirati prema gornjim navodima, te pravno formulirati što to jest, bez obzira na one što će mnogi reći da to nije potrebno, jer se to podrazumijeva. Ništa se ne podrazumijeva, nisam siguran da nam 12 nije već odzvonilo.

I zato, učeni ljudi, dali mudri i umni: Odredite se prema ovom pitanju, nikome ništa ne dugujete, posebno ne ovome nezahvalnome narodu, odredite se prema svojoj savjesti, sebi i njoj sve dugujete. Vaša savjest je uvijek sa vama. Ona će vas propitivati do zadnjeg vašeg daha.

Marana tha

Dođi, Gospodine Isuse
Ruše se istine i rastu idoli,
Dođi, Gospodine Isuse!

Zagađene su nam rijeke i otrovan nam je zrak,
Dođi, Gospodine Isuse!

Brat ne prepoznaje brata
I sestre ne shvaćaju više jedna drugu,
Dođi, Gospodine Isuse!

Mnoga su srca otkazala ti stan,
Raspela tvoja strše u prazninu,
Dođi, Gospodine Isuse!

Umorne su mnoge ruke,
Pregovarački stolovi još više dijele narode
Dođi, Gospodine Isuse!

Tvoje su crkve sve praznije,
Pustoš oko njih sve je tjeskobnija,
Dođi, Gospodine Isuse!

Sve manje je sklopljenih ruku
I sve više onih koje je odnijela noć,
Dođi, Gospodine Isuse!

Sve više gostionica u ulici našoj,
Sve manje osmijeha na licu konduktera
Dođi, Gospodine Isuse!

Moje srce te zove
Dani su mi prazni bez tebe
Cilja svojih putova ne znam,
Dođi, Gospodine Isuse!

Oče – Tomislav Ivančić

Mnogo je toga u našim mislima, u našim srcima što bi tako rado podijelili sa drugima. Tu neku istinu koju osjećamo duboko u sebi, ali je nismo u stanju izraziti, napisati da bi ona i bila dostupna onima koje želimo s tom istinom obogatiti. Da, to je nedostatak vlastite sposobnosti i nadahnuća, ali ova „krađa“ i posredovanje vrijedno je cilja ukoliko makar jednu dušu takne, pomakne iz letargije, iz ništavila, iz nečinjenja onoga na što smo pozvani.

Prvi tekst sam interno nazvao Priča o mržnji, kao parafraza na iduća dva poznata teksta Siniše Glavaševića – Priča o ljubavi i Priča o gradu. Ovo je izvadak iz uvoda knjige Ivice Relkovića „Zagreb – Međugorje, 113 dana tamnice“. Vjerujem da autor neće zamjeriti ovakvu „zloupotrebu“ njegova teksta.

Posebno apeliram na vas da se u Priči o gradu, poistovjetite sa autorom i Vukovar slobodno zamijenite sa Hrvatska. Kada je Siniša ovo pisao, računao je da će primjer i žrtva Vukovara biti dovoljna za nas koji smo ostali… Mnogo toga se dogodilo od tih dana kada su nastajali ovi tekstovi, potpuno suprotno od onoga što je Siniša i mi svi ostali očekivali. Koliko puta nam treba ponavljati lekciju i koliko smo iz naučenog uložili u budućnost?


Priča o mržnji
…
No Zli nikad ne uzima udjel samo na jednoj strani. Ma koliko se svakoj strani izvorom zla činila isključivo ona druga, Zli uvijek nastoji biti na raspolaganju svima. Onome tko mu se othrva danas, on nastoji podmetnuti zamku u koju će taj kročiti sutra; onog koga ne pridobije laskavim probicima, njega nastoji zarobiti provociranom osvetom za stradanje koje ga je snašlo od ruke onoga pridobivenog prvotnim.

Na kraju ostaje vječnom Sucu propitivanje koliko je svaki od nas dopustio udjela Zlome u našim činima. U tome nismo, ni pojedinačno, ni kao zajednica, isti. Na svakome je pak, tako i na svakoj zajednici, da u svojim djelima koliko najviše može, u istinski teškim vremenima, isključi udjel Zloga.

Čovjeka-neprijatelja, ma koliko njegova mržnja, bijes i srdžba u svoj svojoj žestini bili sručeni na nas, ipak ne smijemo poistovjetiti sa izvorom zla. On može biti zdušni dionik zla, ali ne kao izvor nego kao pogibelj za sebe i za druge. Ustraje li do kraja u zlu, za se je pogibelj u svojoj konačnoj propasti, a za druge samo u trenutku zlog čina (jer trpljenje mučeništva nije trajna pogibelj).
…
Jedna je od mnogih (obrana) i obrana vlastita srca od napada mržnje. Dobiti sve bojeve, a izgubiti boj s mržnjom u vlastitu srcu, više je nego poraz u svemu drugom. Ta, našu mržnju ne žive drugi, nego mi sami! Da, njezin pokretač može biti zločin neprijatelja, ali mržnja uvijek i naposlijetku ostaje teret onome čijim srcem zagospodari.
…


Siniša Glavašević

Priča o ljubavi
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prijevarama, vjesto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla.

Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću -ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama, ispijenim s prijateljima, s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da mi umremo sretni.


Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad? Moje prijatelje? Tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših. I zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još malo mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac. Netko je jednostavno sve ukrao, jer, kako objasniti da ni sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film. Vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi, prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama, samo skriven da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
…

Iz jedne emisije Radio Marije od 18.04.2012.

Grupa mladih iz katoličkih udruga, ili makar katoličkog svjetonazora, zajedno sa voditeljicom emisije raspravljaju o vremenu, ne kao meteorološkom pojmu, već kao o teroru vremena, rokova, neimanja vremena za sve što bi htjeli, i jasno da u takvom rasporedu, odnosno poimanju vremena, za Boga vremena imamo najmanje.

Kako to biva u ovakvim emisijama, obično se traži kontakt i mišljenje slušatelja na ovu temu. Između par poziva javi se i jedna gospođa sa pitanjem upućenom ženskom dijelu, iz grupe mladih koji su sudjelovali u emisiji. Pitanje je bilo: Smatraju li one smetnjom ulogu domaćice i majke za izgradnju poslovne karijere ili samopotvrđivanje kroz neke druge vidove vlastite izgradnje.

Dakle pitanje nema veze sa temom, a meni osobno, glas gospođe koja je postavila pitanje djelovao je pomalo provokativno. Jedna djevojka, ja bih rekao – ulovila se na udicu i odgovorila potvrdno, uz svoje obrazloženje o uobičajenom doživljaju negativnog stereotipa žene kada se nađe samo u ulozi domaćice i majke.

Šta je sada ovdje sporno: Proširimo malo ovu priču. Što je to što nas određuje, posebno nas kršćane, što nam daje smisao. Jeli to život sam, jeli to ljubav. A gdje se ta dva pojma potpuno ispunjavaju i doživljavaju ako ne u normalnim, zdravim i ja bih rekao brojnim, istinski kršćanskim obiteljima.

I na kraju koga u takvim obiteljima doživljavamo najviše, iza gore naglašenih pojmova života i ljubavi. Jeli to majka i domaćica, odnosno supruga, koja je sa ove svoje tri uloge, sa svojim darom i žrtvom, glavni graditelj skladne obitelji, te s time i opće zajednice, domovine i države u konačnici. (Muška uloga ovdje nije podcijenjena i zanemarena, ali vezujem se na glavnu temu ovoga teksta.)

Ova crtica ulovljena u ovoj emisiji, samo je posljedica sustavnog plana zatiranja svega što je vrijedno, zatiranja obitelji i obiteljskih vrijednosti. Znači nije slučajno kada i osobe koje žive s Kristom i urednim obiteljskim životom, ulogu domaćice i majke, odnosno supruge, doživljavaju kao manje vrijednu, t.j. kao smetnja u karijeri na nekom drugom polju. A realnost je potpuno suprotna, jer je ova karijera jedina vrijedna svakog truda i temelj je svakom drugom izboru koje žena izabire za sebe.

Pitanje nakon svega ovog je, tko se sada ima osjećati podcijenjen i manje vrijedan, bez obzira na stereotipe i prividno podijeljene uloge. Uvažavajući svu realnost suvremenog društva, ovo je samo razlog više da se ženu zaista postavi u zasluženu poziciju prema njenoj prirodnoj ulozi. Znači slažemo se o zapostavljenoj ulozi žene u društvu, sa onim bučnijim dijelom civilnog društva, ali očito o tome razmišljamo na drugačiji način.

Evo nakon dužeg vremena ponovo se kitim tuđim perjem. Vjerujem da Jasna sa dragovoljac.com neće imati ništa protiv. Ciljevi su nam isti, a Jasna, mora se priznati, ima stila! Svako vam dobro i čitajte Jasnu sa www.dragovoljac.com.

Tako vam i treba!

Petak, 27 Travanj 2012 19:13

Grijeh je radovat se tuđoj nesreći ali moram priznat da se u posljednje vrijeme na neki čudan način veselim vijestima koje čitam o svemu što se u Hrvatskoj događa. Istina je zapravo da se ti događaji tiču i mene kao i ostalih pa time možda moj grijeh i nije tako velik ali ipak je grijeh.

Tješim se jedino da sam napravila sve što je bilo u mojoj moći i zajedno sa svojim istomišljenicima upozoravala sve koje sam mogla što nam slijedi, ali tko nas je slušao? I kad su nas čuli rugali bi nam se. Oni koji su nudili lažni sjaj i lažno blagostanje bili su im draži od nas koji smo govorili istinu.

Sad kad slušam kuknjavu prevarenih i zavedenih mogu samo slijegati ramenima i reći: Tako vam i treba.

Žalim svoj narod i svoju Domovinu ali ne mogu si pomoć pa da u sebi ne osjetim bar malo zluradosti dok gledam komentare „građana“ o poskupljenju struje, benzina, plina, hrane…..

Tako vam i treba stoko sitnog zuba, a iskreno i to vam je malo. Treba vas još više zgazit i ponizit, treba vas sve dotjerat do kanti za smeće, treba vam uzet kuće i stanove, vikendice i putovanja, odjeću i obuću…. jednostavno vam treba uzet sve zbog čega ste prodali dušu i zaboravili da ste ljudi.

Okrenuli ste leđa onima koji su vas voljeli više od vlastitog života i dali za vas život i zdravlje. Odrekli ste se doma i Domovine hrleći za lažnim sjajem i vjerujući u slatkorječive zavodnike. Šutnjom i nečinjenjem izdali ste sve što je čovjeku sveto i zbog čega postoji, nemojte se sada čudit što su se zavodnici pretvorili u tiranine i što vam gule kožu s leđa. Bolje niti ne zaslužujete.

Narod koji se odriče svojih heroja, heroje ni ne zaslužuje. Zaslužuje tuđe gospodare kojima će se klanjat i kad ga tuku i ljubit im ruku za mrvice sa stola. Narod koji se srami svog jezika, kulture i tradicije pa im je sve tuđe bolje, ne zaslužuje bolje od toga nego da hoda pognute glave pred bahatim tuđincima. Narod koji oprašta svojim krvnicima a da krvnici oprosta ni ne traže, zaslužuje krvnike za gospodare.

Pravo vam budi narode nevjerni kad ništa iz povijesti niste naučili a povijest je učiteljica života. Tko ne sluša učiteljicu ide na popravni, pa sad izvolite ponavljat razred. Htjeli ste komuniste na vlasti pa prisjetite se kako to u stvarnosti izgleda.

Otimanje od onih koji imaju i trude se imat poštenim radom. U prošlosti su meli tavane, danas su moderni pa izmišljaju poreze na sve živo i neživo. Uzimaju vam sve što imate a poslije vam to isto dijele kao milostinju, onoliko koliko oni misle da vam je dosta. I još ste sretni što ste nešto dobili.

Rad bez plaće ili plaću od koje nemaš dovoljno ni za životne troškove. Osim ako ne pripadaš Partiji, a Partija ti je i otac i majka. Nemaš pravo na svoje mišljenje jer za tebe misle drugovi. Tko nije s njima taj je protiv njih i ne zaslužuje ništa osim vječnog progona i smrti. Ako netko i preživi pretvorit će mu život u pakao.

Nemaju pojma što će s državom i narodom al' važno je da imaju vlast. Upravljat gospodarstvom za njih je totalna nepoznanica jer nikad ništa sami nisu ni stvorili, ali zato znaju prodavat tuđu imovinu i dizat kredite na tuđi račun.

Svaka pa i najmanja pomisao na domoljublje najgori je fašizam i svaka pomisao na nacionalnu svijest zločin je koji zaslužuje prijezir i osudu. Njihovi zločini pravo su pobjednika a tuđe pobjede su zločin same po sebi.

Uživajte dakle hrvatski „građani“ u svim blagodatima komunizma, uživajte u teroru i bijedi, veselite se progonu i pljački i čekajte hoće li vas netko izbavit iz zla koje ste sami birali.

Možda se jednom sjetite onih na čiju ste žrtvu pljunuli.


Jasna

I tako je taj 4. prosinca, 2011. iza nas, i donio je što je donio. Neznam šta je tko očekivao, kakve iluzije i čuda iz naših “nastojanja” su se mogli izroditi, osim ovoga što se izrodilo. Ja vam umjesto analize, preispitivanja, krivnje bilo koga nudim nekoliko tekstova iz biblije, sa naglaskom na ono “malovjerni”. Drugim riječima, u koju smo se to snagu pouzdali: U našu istinoljubivost, u našu uvjerenost da znamo što je zlo a što je dobro, u naše propovijedanje vrijednosti u koje se zaklinjemo. I to nam je kao bilo dovoljno?

Prije otprilike nešto više od godine dana bila je pokrenuta akcija krunice 1 sat tjedno. Koliko od nas je održalo preuzete termine? Jesu li se popunili svi termini od 168 sati tjedno – nemam povratnu informaciju. Ali evo, ja vam ispovijedam svoj dio krivnje: Svoja dva termina nisam uspio održati do kraja, i pri tom neću navoditi razloge, zašto je to tako. Od svega skupa je istina da svoje “djelovanje za opće dobro” nismo predali u ruke Onoga do koga to jedino i jest, već smo u svojoj oholosti bili uvjereni da su naše snage dovoljne i naša “spoznaja istine i laži” će biti dovoljna da se Sotona pobijedi. O kako li je on likovao svo ovo vrijeme. Hoćemo li dozvoliti da i dalje likuje, i hoćemo li spoznati i prihvatiti ovaj dodir neba i zemlje kojega ćemo proslaviti za koji dan. U punoj uronjenosti u ovaj misterij naš je jedini put i spas!


Malovjerni

Pouzdanje u Božju providnost (Mt 6,25)
(Lk 12,22-31)
"Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?"
"Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?"
"Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova."

Stišana oluja (Mt 8,23)
(Mk 4,35-41; Lk 8,22-25)
Kad uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: "Gospodine, spasi, pogibosmo!" Kaže im: "Što ste plašljivi, malovjerni?" Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi su u čudu pitali: "Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?"

Isus hoda po vodi (Mt 14,22)
(Mk 6,45-52; Iv 6,15-21)
I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila ostisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: "Utvara!" I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" Petar prihvati i reče: "Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!" A on mu reče: "Dođi!" I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: "Gospodine, spasi me!" Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: "Uistinu, ti si Sin Božji!"

Kvasac farizejski i saducejski (Mt 16,5)
(Mk 8,14-21)
Učenici dođoše prijeko, a zaboraviše ponijeti kruha. A Isus im reče: "Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog!" Oni zamišljeni među sobom govorahu: "Kruha ne ponijesmo." Zamijetio to Isus pa reče: "Što ste zamišljeni, malovjerni, da kruha nemate? Zar još ne shvaćate, ne sjećate li se onih pet kruhova na pet tisuća i koliko košara nakupiste? I onih sedam kruhova na četiri tisuće i koliko košara nakupiste? Kako onda ne shvaćate da vam to ne rekoh o kruhu? Nego, čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog." Tada razumješe kako im ne reče da se čuvaju kvasca krušnoga, nego nauka farizejskog i saducejskoga.

Pouzdanje u providnost (Lk 12,22)
(Mt 6,25-34. 19-21)
...
Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni!"
"Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!"
"Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo."
"Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti."

Bože, daj mi snage da prepoznam svoj put i tvoj naum samnom!

Znam de se prečesto pouzdajemo samo u svoje snage, a Tebe zaboravljamo Oče naš!

Oprosti nam, mi smo samo slabi ljudi, ali se tu i tamo sjetimo da smo Tvoja djeca, sigurna samo pod Tvojom zaštitom.

Pokaži nam put, ulij sigurnost. Molimo Te!

Hrvatski narode,

Savezu za Hrvatsku i ostale stranke koje sebe volite nazivati čuvaricama hrvatskih nacionalnih interesa: Probudite se! Priča o osvajanju nekoliko mandata totalno je političko ludilo i tragedija. Pobjeda mora biti jedini cilj. Mi nismo u Švicarskoj, SAD-u, Francuskoj ili Argentini. Nama vrijeme izmiče!!

Hrvatska je meta agresije, žrtva brutalnoga rata kojeg ne prepoznajemo jer se u njemu koriste sva oružja osim onih fizičkih. Nevidljiva oružja ne prepoznajete, ne čujete i ne vidite kad pogađaju svoju metu, ali ona su podjednako razorna kao i hitac iz tenka ili puške. Sve što je izboreno Domovinskim ratom na pragu je totalnog nestanka. Ako izlazite na izbore samo kako biste zauzeli nekoliko saborskih fotelja iz kojih ćete zastupati hrvatskih narod, vi uopće niste shvatili u kakvom je teškom stanju naša država i njen narod.

Boriti se za nekoliko saborskih mjesta isto je kao da ste za Domovinskog rata ispalili nekoliko hitaca iz puške u zrak i proglasili pobjedu jer ste učinili NEŠTO. Ali u ratu ne možete samo učiniti NEŠTO, morate pobijediti. Ne pita vas se možete li. Vi to jednostavno MORATE. U ratu nema drugog ili trećeg mjesta. Ili ste pobjednik ili ste gubitnik. Pobjeda na ovim izborima nije pitanje pobjede neke ideje ili načela. Ne samo toga. Više ne.

Tko misli da je pobjeda na izborima neostvariva, taj nema snage za one prave izazove. Jer pobjeda na predstojećim izborima, a pritom mislim na osvajanje najmanje natpolovične većine, neće uopće biti pobjeda. To će biti tek maleni korak. Tek prvi korak. To će biti početak hrvatskog otpora agresiji! To neće biti pobjeda u ratu, to će tek biti trenutak u kojem ćete se uključiti u rat! Nakon tog koraka slijede prava iskušenja. Imat ćete nezamislivo golemu štetu za sanirati i nepregledan broj neprijatelja za odbiti, uništiti ili udobrovoljiti.

Tko nije kadar napraviti ovaj maleni početni korak, taj uistinu nije spreman na one velike. Hrvatska računa s vama, čak i ako to možda ne zna. Fizičke ratove znamo dobivati, ali one političke tek moramo naučiti voditi. Jedino oružje koje imate je ono koje čući vaših između ušiju i ono koje vam lupa u prsima. Hoćete li ga znati iskoristiti? O odgovoru na to pitanje mogla bi ovisiti budućnost čitavog hrvatskog naroda.

Narod treba vašu pobjedu. Nitko vas ne pita možete li vi to. To više nije pitanje izbora. To više nije pitanje šansi. Vi to jednostavno MORATE.

Aleksandar Kostjuk, 31. listopada, 2011. god. fb

IZVJESCA HRAST ili kako ponovo krenuti sa Osi

I tako sada nakon razdvajanja u Hrastu imamo u najmanju ruku neslaganje u Osi. I kao obično svatko čita samo svoje tekstove, ima svoju dioptriju sa kojom promatra svijet. Netko ne želi odgovarati na komentare, netko nakon obilnog nadahnuća Duha Svetoga, ipak preporučuje jednu stranu medalje, zaboravljajući pri tom da smo u području ljudskih slabosti i grijeha a ne Božanske istine i ljubavi.

Prvo pitanje: Jeli I.Relković bezgriješan? Svakako da nije, kao i svatko od nas, mogli bismo reći da je žrtva svojih zabluda, ali tada smo žrtve i svi mi ostali koji smo ga slijedili, ili se odričemo principa i motiva koji su nas doveli u ovu priču. Da bili smo sanjari, zanesenjaci sa vjerom da će sama činjenica o univerzalnosti vrijednosti koje su nas odredile i koje smo bili spremni ponuditi i podijeliti sa ostalima, biti dovoljna da nam otvori sva vrata.

Očito to nije bilo tako, udarili smo u zid, u prvu prepreku, i što sada: da plačemo, da stojimo pred zidom, da se vratimo natrag, jesu li razlozi koji su na s okupili prestali, je li zlo iskorijenjeno. Ili da se podsjetimo koliko je pustinje pred nama i koliko godina treba da je prijeđemo.

Da ja ipak ne pametujem previše uopćeno i da vam ponudim svoj subjektivan pogled na protekla događanja. Da, Hrast se nažalost prepolovio nakon toliko energije i nade uložene u njega, i što kaže Krešimir Jelovac, gospodar tame ponovo likuje. Mnogo nam više treba političke mudrost i manje naivnosti sa kojom smo krenuli mijenjati svijet, odnosno mnogo više „kvaliteta“ trenutne politike, koju smo željeli promijeniti.

Ali što sada, jesmo li to zaista mi autentična Os, možemo li principima protiv koji se borimo rušiti te iste principe. I zbog toga L.Ilčić komotno može glumiti pomiritelja nakon osvojenog položaja, ne nuditi ništa i govoriti ja sam nazivao I.Relkovića. Prije tog razgovora u Splitu i prije poziva I.Relkoviću, koji je bio njegov čin dobre volje, nakon nasilja, jedan put, drugi put, nakon krađe. I sada se kao I.Relković neće da javi, pitanje je jeli ga uopće pozivao, ali ako jest, da: žao mi je što se Ivica nije odazvao da vidimo čime bi to urodilo.

Točno, sa ovim riječima sam se odredio, i nisam baš pomiritelj pod svaku cijenu, iako mi nijedna žrtva nije teška pa tako žrtva povrijeđena ponosa i poniznosti, ako se zna kome se je i zašto plaća.
Vratimo se Ivici, našem predsjedniku u ostavci. Jeli mogao biti više vođa, više čvrste ruke, više isticanja vlastite osobnosti i važnosti, a manje nesebićnog altriuzma i iscrpljivanja na najprizemnijim poslovima održavanja stranačkog aparata, svakako, ali to onda nebi bio onaj Ivica, čovjek vizije, kojega smo prepoznali i za kojim smo krenuli. Očito je on morao biti sve što mi ostali nismo, kada u nama ostalima nije našao dostojnu podršku. Koliko smo ogranaka osnovali, koliko novih članova upisali, kakava je naša članarina, koliko redovita…

Malo o Hrastu i Plamenu
Sada nakon malo odmaka, trezvenije razmišljajući, nekako se Plamen prebrzo pojavio odmah nakon raskola u Hrastu, znači Plamen se je razvijao nezavisno od Hrasta. Očito kreatori Plamena nisu prepoznali Hrast kao svoju opciju, što je žalosno jer je to još jedna domoljubna opcija viška pored nebrojenih koliko ih postoji. Ili su prepoznali ono što se sa Hrastom kasnije dogodilo, sada nam je najmanje uputno lamentirati kako i zašto, ali ostaje činjenica da je znamenita trojka razočarala mnoge dobre ljude i ubila pozitivno ozračje koje se oko Hrasta počelo formirati, a toga očito sami nisu bili svijesni ili im nije značilo ništa, što teško mogu pojmiti. Izgleda ipak gdje nema srca nema ni Croatie.

Meni osobno sada ostaje briga oko Obiteljske stranke (Osi), i žao mi je što joj ne mogu dati više vremenski i financijski. Kao što vidimo i tu su se pojavile iskre razilaženja po pojedinim stvarima. Valjda je to dobar znak, znači da nam je stalo i da živimo dalje i ovo pismo neka bude poziv na još više diskusije, pa ako hoćete još više „neslaganja“ na zdravim temeljima i da to „neslaganje“ bude zalog izgradnji jedne čvrste „moderne stranke katoličkog svjetonazora“ kako se izrazio jedan pozivatelj na facebooku koji traži poslije izbora osnivanje jedne nove stranke.

Dakle novih samozvanih lidera nam ne fali, valjda treba opravdati onu poznatu 2h3s, a ja vas sve skupa ponovo pozivam u Os: vas koji ste još u njoj, koji ste bili pa izašli, i vas nove prijatelje koje sam upoznao, ili smo upoznali zadnjih mjeseci u toku bavljenja Hrastom. Sa njima i dijelim ovaj tekst bez osjećaja da otkrivam neke strašne stranačke tajne. Ovo „otkrivanje“ ima samo još jednu svrhu, da nas sve skupa zbliži u ostvarenju zajedničkog cilja.

Jer u Osi je sve počelo. Os ima iskru, Os je obitelj, a obitelj je cilj destrukcije. Odmaknite se načas od nacije, od domovinskog rata, od protuhrvatskog komplota, a razmislite načas o sebi o svojim obiteljima, što to obitelj jest, na koji način je danas obitelj ugrožena, i pojmovno i sadržajno. Spas i očuvanje obitelji je bila svrha osnivanja Osi, a kada sačuvamo zdravu obitelj, imamo i zdravu naciju, duhovno i materijalno, te slijedom toga i sve posljedice takvog stanja koje pokušajte sebi predočiti.

Da se vratimo još jednom na bit priče, jer u opasnosti smo da od šume ne vidimo stablo, odnosno od puno teksta promakne ono bitno. Nakon svega ovoga ima nas razočaranih, tužnih, onih koji odustaju od svega, od daljnje borbe: A ja vas pitam od čega odustajete, nisu li se sada stekli razlozi da naša borba bude zrelija, trezvenija i promišljenija. Od koga da odustanemo, od samih sebe, od svojih kršćanskih načela u koja se toliko zaklinjemo. Nije li vrijeme da usporimo, prebacimo u nižu brzinu, ako nekome nije poznato, naše vozilo tada jest sporije, ali sa manje napora savladava teže uspone.

Vjerujem da vam je alegorija jasna, bez obzira na iduće izbore, hoće li zlo nestati, hoće li naša domovina krenuti nekim drugim zdravijim putem. Sva je prilika da se ništa od toga neće dogoditi i zato ste pozvani vi dragi moji prijatelji da ponovo sa više ili manje napora, sa više ili manje svoga udjela u bili kom obliku sudjelujete u ozdravljanju hrvatske države i nacije. Dosta nam je da budemo pacijenti, budimo sami svoji liječnici, ovi dosadašnji samozvani specijalisti nisu se iskazali u vođenju ove države, a za to je pomalo i kriva i naša pasivnost.

Iskoristimo medije na kojima smo se i do sada pojavljivali: forumi, komentari HKV-a (valjda nas neće cenzurirati, iako se HH priklonio pučistima), na FB-u postoji grupa 'Obiteljska stranka', nju aktivirajmo i obogatimo (a Baćka zamolimo da uspori malo sa otvaranjem svaki drugi dan nove grupe). I na kraju tu je i Obiteljska stranka, malo je ošamućena, ali tu je, još uvijek spremna za novi početak.

Ako ste do sada imali strpljenja ovo čitati, evo vam još malo teksta iz Starog zavjeta pa razmislite malo o njemu:
Knjiga o sucima 7 (2-9)
…
2 Tada Jahve reče Gideonu: "Previše je naroda s tobom a da bih predao Midjance u njegove ruke. Izrael bi se mogao pohvaliti i reći: 'Vlastita me ruka izbavila.'
3 Zato oglasi da narod čuje: 'Tko se boji i strahuje, neka se vrati.'" Gideon ih iskuša. Dvadeset i dvije tisuće ljudi iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisuća.
4 Jahve reče Gideonu: "Još je previše naroda. Povedi ih na vodu i ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: 'Neka ide s tobom', taj će s tobom ići. A za koga ti kažem: 'Neka ne ide s tobom', taj neće ići."
5 Gideon povede narod na vodu i Jahve mu reče: "Koji bude laptao vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga na stranu. Koji klekne da pije, odvoji ga na drugu stranu."
6 Onih koji su laptali vodu jezikom - prinoseći vodu rukom k ustima - bijaše tri stotine, a sav je ostali narod kleknuo da pije.
7 Tad Jahve reče Gideonu: "Sa one tri stotine ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti i predat ću Midjance u vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući."
8 Gideon tad naloži narodu da mu preda opskrbu i rogove, a onda otpusti Izraelce da ide svaki svome šatoru; zadrža samo one tri stotine. A midjanski se tabor prostirao niže njega u dolini.
9 One noći reče mu Jahve: "Ustani, navali na tabor, jer ti ga predajem u ruke.
…

p.s.

I da se podsjetimo još nekoga tko nam je bio uzor i ohrabrenje u vremenima ponosa i slave

"Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu, ali mnogi govore tako zato što to koristi njihovom džepu, drugi zato da lakše prikriju razne prljavštine, treći zato što su željni slave.
No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine, nego je ona moralna i etička dužnost".

"Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!"
Kardinal Franjo Kuharić

Ovaj naredni tekst, i jedan komentar nakon njega, izvrsno oslikava kako i zbog čega je sve počelo, odnosno temeljne razloge na kojima je rođena Obiteljska stranka (Os) a koja je u svojoj evoluciji dovela do Hrasta.
Sve ovo ako je netko zaboravio, odnosno u ovoj šumi događaja i informacija nije ni upoznat sa početkom priče.
…

Želim se ponovno nadati.
Odgojen sam u općim moralnim principima:

Kada sam bio mali majke, roditelji, profesori, djedovi, stričevi, susjedi bili su osobe vrijedne poštovanja i ugleda. Koliko bili bliži ili stariji toliko su nam više osjećaja davali.

Bilo je nezamislivo neodgojeno odgovoriti starijima, učiteljima ili vlastima.

IMAO SAM POŠTOVANJE.

Imali smo povjerenje u starije, jer su bili roditelji, majke ili rodbina sve djece ili skupine u ulici ili gradu…

Bojali smo se tek mraka, grdoba ili horor filmova.

Danas sam beskonačno tužan zbog svega onoga što smo izgubili, zbog svega čega će se moji unuci jednog dana bojati. Zbog straha u pogledu djece, mladih, odraslih i starijih.

Ljudska prava za kriminalce…?

Ograničena prava za poštene građane…?

Platiti dugove i biti budala…?

Amnestija za prevarante…?

Pošteni su glupi…?

Ne iskoristiti prednost znači li to biti budala…?

Što nam se to događa???

Profesori tučeni u školi, trgovci prijete komercijalistima.

Rešetke na našim prozorima.

Svatko zatvoren u svojem svijetu.


Kakve su to vrijednosti?

Auto koji vrijedi više od zagrljaja,

djeca koja žele nagradu, da bi završila školsku godinu.

Mobiteli u torbama djece, koja su tek izašla iz pelena.

Što želiš u zamjenu za jedan zagrljaj?

Vrijedi više jedan Armani od diplome.

Vrijedi više jedan veliki ekran od razgovora.

Više vrijedi jedna skupa šminka od zajedničkog sladoleda.

Više vrijedi IZGLEDATI od BITI.


Kada se dogodilo da je sve to nestalo ili postalo smiješno?


Hoću skinuti rešetke sa prozora, da tamo stavim cvijeće!

Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima…

Hoću poštenje kao motiv ponosa.

Hoću ispravan karakter, čisto lice i pogled u oči

Hoću sram i solidarnost.

Hoću nadu, veselje, povjerenje…

Hoću se vratiti stvarnom životu, jednostavnom kao kiša, čistom kao nebo u travnju, laganom kao lahor u zori.

Dolje „IMATI“

Živjelo „BITI“

Obožavam moj zajednički i jednostavan svijet,

Imati ljubav, samilost i solidarnost kao osnovu

Prezir pred nedostatkom etike, morala i poštovanja….

Vratimo se biti „LJUDI“,

Izgraditi bolji svijet, ispravniji, gdje osobe poštuju osobe.

Utopija…? Ne…? Da…? Možda…?

Pokušajmo zaraziti svijet šireći ovu poruku.

Naša djeca to zaslužuju, a naši će nam unuci zahvaljivati zbog toga.

Pošaljite to svojim prijateljima i vidjet ćete da nas ima puno koji tako mislimo i to želimo.

…
Hvala , i Bogu hvala, kao i osobi, koja je to prva spoznala, te napisala.
Trebamo se nadati, ali i sami sve poduzimati da se to dogodi..
Neki dan sam upravo nešto slično govorila. Nema više STIDA . Nitko se više ničega ne srami. Mene su odgajali sa ne smiiješ lagati, ne smiješ krasti.Nemoj nas osramotiti. Tako sam i ja odgajala svoju djecu, pa su bili žrtve krađe, a ja skupa s njima.
Na žalost vrijednosti su poremećene globalnim materijalizmom.
Nekada je bilo sramota LAGATI i KRASTI. Bila je uzrečica: “Ljudi se vežu za riječ, a volovi za rogove.”
Daleko su nas dogurali u kvazi zaštiti “ljudskih prava”, a bilo bi dovoljno kako je rekao Isus: ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.
Mir i dobro. M.Majnarić.
P.S.
Profit je postao ALFA & OMEGA života, a čovjek-ljudski život jedna velika nula. Zar nam to treba?
Djelo SOTONE. Imati, imati do kuda?!
Ne dati radniku plaću, ali kupiti skupi auto ili jahtu, to je uspjeh poduzetnika.
Nije SRAMOTA, čak ni krivično djelo.
Radnik ga ne smije tužiti ovaj će mu dati otkaz i više nema posla,
a krasti smiju samo bogati, ali ne i sirotinja.
…

Slučajno ili ne ovo izvrsno koincidira sa današnjim evanđeljem iz svetog pisma, i unatoč dužini ovog teksta, zaustavimo se svi skupa nad Isusovim riječima i neka nas one nadahnjuju i krijepe.

NEDJELJA 17. srpanj 2011.

Drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?' On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?' A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.'
…

Pristupe mu učenici govoreći: "Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi." On odgovori: "Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega." "Tko ima uši, neka čuje!"

(Matej 13,24-43)

Dakle prijatelji moji, Hrvatsku spašavajte a ne Hrast. Spašavajte vrijednosti koje vas zajedno nadahnjuju i okupljaju za istim stolom.

Evo kako izdaja slijedi izdaju, jeli to razlog da odustanemo da ne slijedimo poziv Oca našega u borbi za dobro brata svojega. Odavno vas nisam uputio ili prenio nešto sa weba mog prijatelja Ivice Ursića, uzimam sebi slobodu tako ga nazvati, pa sada iako malo sa zakašnjenjem u povodu ovog teksta, ali nikada sa zakašnjenjemm po motivima i potrebi što ovaj tekst nosi iza sebe.

Hrvatski plamen

http://ivicaursic.com/index.php?option=com_content&task=view&id=680&Itemid=50

Koliko dug ovaj tekst treba da bude, pa da bi ispunio svoju svrhu, a to je da posvijesti svima kojima je namijenjen o važnosti zbivanja koji se u i oko Hrvatske događaju. Ti Željko Sačiću, Ivane Vekiću, ti Ružo Tomašić, ti Danijele Srb, ti Dražene Kasprek, ti … imena su najmanje važna, nabacana su nasumce. Vama je više nego jasno da Hrvatska nema mnogo izbora: Između HDZ-a i SDP-a koji su nositelji trenutne hrvatske zbilje ( HDZ = SDP) s jedne strane, i na suprotnom polu, istinske hrvatske katoličke domoljubne opcije, kojoj je stalo, koja se žrtvuje i koja voli ovu zemlju i njene ljude. Ti Gorane Dodigu, ti Tomislav Stockinger, ti Marijan Bošnjak, ti Roko Šikiću, … jeste li vi te veličine koje Hrvatskoj pokazujete put i koji ćete pobijediti koalicuju HDZ-a i SDP-a.

Sva prije, i ova upravo izrečena imena ne znače ništa posebno sama za sebe, tek su ilustracija rascjepkanosti i podijeljenosti Hrvatske. Nažalost tu je mogao biti isto toliki broj drugih imena koji sebe vide kao jedine spasitelje Hrvatske. Riječi su zaista suvišne, a više je nego sigurno da bi ovo pismo potpisalo mnogostruko više pripadnika domovinske i iseljene Hrvatske nego što bi rečena koalicija HDZ-a i SDP-a polučila glasova na izborima.

Dakle vaše svrstavanje pod jednu listu, svih nabrojenih i nenabrojenih, za očekivati je da bi urodilo istim plodom. Pobjeda ovakve domoljubne opcije imala bi istinski legitimitet te podršku i strpljenje naroda za sve bolne rezove koji su nužni za ozdravljenje nacije i države, prije svega duhovno, a što je prije svega preduvjet za sveukupni gospodarski i materijalni razvoj.

Dosadašnja, uglavnom neuspješna, nastojanja mnogih od vas, dobrodošlo je iskustvo i razlog više za okupljanje na jednom zajedničkom modelu u kome nitko od vas ne gubi vlastiti, kao ni politički identitet. Paradoks je zajedničkog, odnosno dijeljenog nastupa upravo taj, što vam to može priskrbiti mjesto i ulogu u hrvatskoj politici, usudio bih se reći i povijesti, koja vam je kao samostalnim akterima bila nedostižna. Nije vrijeme za velike fraze i bombastične pamflete, vremena su takva da nas sama pragma i jasnoća misli i namjera, te odlučnost prije svega vode željenom cilju.

Model za zajednički nastup vam je poznat, prije toga potrebna je jedna sitnica: nužno je zatomiti svoju taštinu i svoj ego, te svoje talente i sredstva staviti u službu zajedničkog dobra, u službu Hrvatske i njenog napaćenog puka. Na ovo vas pozivaju sve žrtve kroz povijest, te ove najnovije čije rane još krvare, a koje su ugrađene u povijesnu opstojnost hrvatske nacije i koje su dovele do samostalne hrvatske države.

Svi vi prozvani i neprozvani, ako želite da ona takva i ostane poslušati ćete ovaj apel, u suprotnom vaše postojanje i politiziranje imaju sasvim drugu svrhu, a to nije dobrobit hrvatske države i njenog naroda.

HH / hrvoje horvat

Hrvatska mati




Volim vas prijatelji moji koji tu i tamo posjetite ovu stranicu, a i vas koji zalutate slučajno, promislite da to možda i nije slučajno. Vi tu ljubav uzvratite ljubavlju za Hrvatsku.

Zoran Vukman: Krenimo u promjene!
Datum: 24.01.2011.

Politički klijentelizam, pohlepa i korupcija narušili su ravnotežu u hrvatskome društvu. Mnogi se pitaju: što učiniti? Mnogi se osjećaju bespomoćno i malodušno. Beznađe se širi kao agresivni tumor. Beznađe je za dušu ono što je tumor za tijelo. Nagriza je, ubija, guši. Vjera se čini tako krhkom i nemoćnom. Zašto? Je li baš sve tako mračno? Ljudi bi htjeli promjene, a ne znaju kako. U politiku još najmanje vjeruju, ali politika većini ostaje kao još nekakav instrument pomoću kojega bi mijenjali nešto. Pa se nakon svakih izbora pokaže da su promijenili formu, ali ne i sadržaj.

Politika kao religija

Problem se uvijek mora rješavati, prije svega, na duhovnoj razini. Svi smo pogrešno usmjereni na izvanjske promjene. Mnogi bi mijenjali samo izvanjske okolnosti, ali ne bi mijenjali sebe, iznutra. Mi se istinski ne mijenjamo. Zato se ne mijenja ni društvo. Ne mijenjamo naše loše navike, ne oslobađamo se naših slabosti, gajimo pogrešne poglede na svijet, politiku, ekonomiju, malo i loše radimo. Nije pronevjera i korupcija samonikla biljka. Ona je uzgojena u njedrima naših nedosljednosti, kompromisa i građanskoga kukavičluka.

Osim toga, previše očekujemo od politike i političkih promjena a premalo od sebe samih, kao pojedinaca. Ne razumijemo da je polazište svake promjene naša osobna savjest i ispravno djelovanje. Politika je mnogima zamijenila religiju. Politika je idol, kumir ovoga društva. Politika se još uvijek čini kao najlakši put do ostvarenja osobnih ambicija, ne shvaćamo je i ne vjerujemo u nju kao u metodu za postizanje općega boljitka. Uvjeravamo se da je tako svugdje u svijetu, da je svugdje politika sebična, a nije tako. Ona je i stvar odgoja, stvar kulture. Politika je poput engleske trave. Potrebna su stoljeća kultiviranja i tradicije da bi bila vrhunska.

Mjerilo savjesti
 
Dakle, što možemo učiniti? Krenuti od sebe. Raditi na sebi, na osobnoj, duhovnoj, moralnoj izgradnji. Brinuti se o obitelji, odgajati djecu, raditi najprije ono na što smo pozvani, ono što možemo, tek tada smo kadri učiniti nešto i za društvo, za zajednicu, za državu, za svijet... I tek tada politika može biti nositelj stvarnih promjena. Unutarnja preobrazba pojedinca preduvjet je izvanjskih promjena u društvu. Aksiom koji tako slabo razumijemo. Kao da ne vjerujemo u njega, kao da nam se čini poput neke apstraktne teorije. Zato što je teži put. Lakši put je uvijek put samoobmane. I on ne vodi nikamo, osim u novu slijepu ulicu.

Oslobodimo se zablude da su za sve drugi krivi, a mi smo žrtve. Oslobodimo se takvoga ograničenog pogleda na stvari. Robujemo vlastitim predrasudama i manama. Vidjet ćemo da nije sve mračno i beznadno. Evo sviće. Budimo se, svanuće je prigoda da danas budemo novi, bolji, da nam pogled bude bistriji, da nam savjest bude mjerilo, da ne budemo frustrirani zato jer živimo u uvjerenju da smo mi tako divni a svijet oko nas je ružan i iskvaren. Svaki dan je drukčiji, i mi možemo biti drukčiji, a opet isti. Nije li to divno

Donosim vam riječi jednog ranjenog srca koje oslikavaju sve one rane koje su zadane nakon boja. One krvave rane su bile slatke i rane časti i ponosa. Ove duševne rane sa kojima nas naša domovina sada ranjava i ubija daleko su teže.
Ovo su riječi sa prosvjednog skupa u Splitu protiv svih nepravdi koje su se nakupile svih proteklih godina. Skup je održan 15. siječnja, 2011. god. na početku skupu se obratila Anita Barišić - Muslija
Aktivistica udruge "Volim Hrvatsku" za područje Splita

Došla sam sa ciljem!

Prije 20 godina masa ljudi-nečijih sinova;muževa... obukla je uniformu i bez pitanja "zašto baš ja?" krenula u obranu naših domova!!

Ono što ih je držalo nije bio samo poraz neprijatelja,nego slika koja nas je svih skupa čekala na kraju puta. Slika o zvukovima mira,o nasmijanim licima građana,o blagostanju za sve,o izgradnji ljepših zgrada i kuća nego su ikad bile,o sretnom djetinjstvu za našu djecu,o boljem školovanju,....o jedinoj zastavi koja vijori u slobodi!!!

Ta slika na kraju se zove SAN i prije 20 godina cijela je Hrvatska bila ujedinjena u SNU o slobodi !! Zbog tog sna ste bili žedni i izgladnjeli.... Zbog tog sna ste ležali u blatu..okruženi mirisom krvi onih koje ste braćom zvali... Zbog tog sna ste se vraćali u ljesovima,bez udova....ili se nisu vratili uopće...

Zbog tog sna niste odustali...i zbog tog sna majke diljem zemlje još crno nose...još plaču..

Taj San je plaćen životima!! Taj San je SLOBODNA RH!!

Moj cilj je danas reći gospodi iz saborskih stolica..i to svima bez iznimke:

ZAR VAS NITKO U ŠKOLAMA NIJE NAUČIO DA SE SA SNOM ČOVJEKA NE KOCKA!!!!

Predali smo vam taj krvavo zarađen san s povjerenjem u ruke... Predali smo vam ga na ČUVANJE!! NA POSEBNO NJEGOVANJE!

Predali smo vam ga da ga veličate do samog Boga!

Da ga oplemenjujete;da stvarate od njega najbolje i najpoželjnije mjesto za život!

Umjesto da osjetite poniznost za ukazano povjerenje -vi zaboravljate!!

Zaboravljate da je bilo ugodno znati da te netko tamo brani!!

Umjesto da cijenite teško stečeno-vi prodajete!!

Umjesto da poštujete činjenicu da je to NAŠ SAN -vi ga svojatate!!

Umjesto da budete čuvari našeg sna -vi se okrećete protiv njegovih stvaratelja!!!

Izdajete ih stranim sudovima...

Umjesto da ste se borili da ozdrave i da dobiju priliku sudjelovati u izgradnji svoje zemlje...ostavili ste ih da propadaju

Vi nemate zahvalnosti prema tim ljudima...

Ne zaslužujete biti dio našeg sna ...niste dostojni živjeti s nama pod istim nebom...

Danas smo tu sa ciljem....da pokažemo gospodi u saboru da mi nismo zaboravili želju da živimo u slobodi!!

Da im pokažemo da smo mi lojalni i svjesni kome dugujemo zahvalnost!!

Da im pokažemo da je danas tu uz stare i nova generacija branitelja i čuvara našeg naroda i naše domovine !! Da pokažemo da nam je dosta bahaćenja i izdaja!

Otvoreno kažemo NE progonu naših branitelja.

Anita Barišić - Muslija
Aktivistica udruge "Volim Hrvatsku" za područje Split

Evo da se podsjetim gdje sam bio prije nešto više od tri godine (25.listopada, 2010.) kada sam počeo sa ovim svojim pokušajima.
Kao i obično u našem hrvatskom biću, uvijek ponavljamo iste priče, valjda tako i treba da bude, dok se jednom ne ispriča konačna priča. Žao mi je što ne mogu imenovati autora ove pjesme. Pri pokušaju logiranja na dole navedeni blog, nije bilo moguće doći do njega, ali je zato ONOMATOPEJA POSTOJANJA pronađena na drugim prostorima, gdje je branitelj.blog.hr naveden kao izvor. Eto to su te sitne radosti koje nas ispunjavaju kada komadić naše duše prenesemo i podijelimo sa drugima. Ovo su dakle bili moji blogovski počeci, da bi napravio krug do nekog novog početka!


Za danas ću mislim zaključit sa ovim posuđenim tekstom prenesenim sa bloga.http://ruskigaleb.blog.hr/
Provjerom u uvodu rečeno, onako na brzinu, čini mi se da je ovo blog koji vrijedi posjetiti.
Hvala autoru !
Branitelj


ONOMATOPEJA POSTOJANJA

Ne, ja neću šutjeti,
nije u opisu mog životnog puta,
iako krhak kao mlada lozica
obavijena oko trula hrasta
još se opirem usudima
i odolijevam pokvarenim ljudima,
samozvanim ovozemaljskim bogovima
sa zloćudnim mozgovima
koji rafiniranim pokretima
kao u profesionalnih lopova
kradu naše komadiće snova
i posljednje zalogaje ponosa;
Zloban i licemjeran osmjeh
u obuzdavanju našeg prkosa:
njihova je nastrana profesija….

Ne, ja neću šutjeti,
nisu zato upaljene svijeće
mojim precima u kamenitim brdima
i nisu zato vijenci na grobovima
žrtvovanih generacija;
Obvezuju me suze samohranih majki,
udovica bez medenih mjeseca,
izdanih ratnika bez hrane i metaka
u sudbonosnim bitkama,
ostavljenih zmijama i vukovima,
zlotvorima sa okrvavljenim rukama;
dok su Jude u bijelim sakoima
nazdravljali u blindiranim dvorima

Ne, ja neću prešutjeti
i nikad neću pristati na letargiju,
na onomatopeju postojanja…
dovoljno sam ogorčen za ironiju,
dovoljno napaćen za procesiju,
nedovoljno mlad za bijeg i strah,
i prekonzervativan za ,,bijeli prah,,
Mene nećete naći u poljima suncokreta
i okrenut sam uvijek protiv vjetra,
moje vjetrenjače ne pokreću bure i juga:
rade na pogon od suza, radosti i tuga,
I ne, ja nikada više neću prešutjeti;
ja neman vremena pokoren živjeti.

BOŽIĆ 2010

(Iv 1,1-5)
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Riječ, šta je to, šta s njom da radimo, kako da je upotrijebimo?
Riječ je oružje, pa i oruđe svakog od nas koji svoje srce držimo na dlanu, i kažu:
Evo vam moje srce šta želite više, ove riječi su moje srce, to je jedino moje bogatstvo.

Pismo iz jednog sna

Što je vas učinilo kandidatima za prijem ovog pisma, koje vaše strasti vas vode za isti stol. Hrvatska i njezina dobrobit je naša zajednička odrednica i ugroženost državne suverenosti i nacionalnih interesa je nešto što vas mora ujediniti. Ima među vama novih lica koji politiku nisu doživljavali područjem svoga djelovanja, što je možda glavni razlog da izlaz iz ove političke paučine, u koju smo svi zapleteni, ne vidimo svi na isti način. Opasnosti su različite, kao i putevi i metode kako se tome suprostaviti.

Ograničavaju vas vaša sjećanja, spoznaje o drugome, ili možda krive spoznaje. Ograničavaju vas možda tipične ljudske mane koje ste, za potrebe općeg dobra, pozvani da suzbijete u sebi, te ovom projektu date najbolji dio sebe. Vaše različite jake osobnosti dovode vas za isti stol. Time je veća vaša odgovornost, koja je proporcionalna vašim nastojanjima i lucidnošću, sa kojom promišljate sadašnji trenutak hrvatske zbilje.

Dosadašnja, uglavnom neuspješna, nastojanja mnogih od vas, dobrodošlo je iskustvo i razlog više za okupljanje na jednom zajedničkom modelu u kome nitko od vas ne gubi vlastiti, kao ni politički identitet. Paradoks je zajedničkog, odnosno dijeljenog nastupa upravo taj, što vam to može priskrbiti mjesto i ulogu u hrvatskoj politici, usudio bih se reći i povijesti, koja vam je kao samostalnim akterima bila nedostižna.

Nije vrijeme za velike fraze i bombastične pamflete, vremena su takva da nas sama pragma i jasnoća misli i namjera, te odlučnost prije svega vode željenom cilju. Od vas se samo traži da umrete sebi a živite Hrvatskoj i zauzmete pozicije u Hrvatskoj politici kakve Hrvatska a vjerujem i vi zaslužujete.

Ovo je poruka i pismo malih ljudi, ali isto tako i poruka iz duše napaćenog hrvatskog puka koji su tako potrebni vjere i vizije boljeg sutra, vi im to možete i morate ponuditi. Ovo nije pismo nekoga među vama, ali vjerujem da jest svakoga od vas, kao što je i svakog hrvata i hrvatice, odnosno građanina koji Hrvatsku doživljava kao svoju domovinu i stoga se svakom od vas obraća ravnopravno i odgovorno sa zahtijevom da učinite sve da ova inicijativa urodi plodom. To od vas ultimativno zahtijeva velika većina hrvatskog naroda.

Pisac i inicijatori ovog pisma javljaju se u dobroj vjeri, svjesni svih sumnji i možda odbijanja i negativnih konotacija koje ovo može izazvati. U tom slučaju nemojte odbiti ovu inicijativu bez da ponudite kvalitetniji protuprijedlog zajedničkog okupljanja, odnosno ponude u kojoj će Hrvatski narod prepoznati nacionalne i osobne težnje. Sve druge opcije, naročito samostalnog nastupanja na predstojećim parlamentarnim izborima hrvatski vam narod neće oprostiti, možda potvrda toga dođe ranije nego što se nadate.

Samo mali podsjetnik našega identiteta i onoga što jesmo, neka bude izjava našega blaženika Alojzija Stepinca: 'Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu.' I zato prijatelji i braćo moja nemojmo mirovati, neka nas veličina i žrtva našega blaženika podsjeća koliko je mala razlika između zaborava i vječnosti.

Voli vas vaš hrvoje horvat, ne zamjerite mu, on je samo nepopravljivi sanjar, ovo je samo njegov način da bude svoj!